Dugo sam se dvoumila da li da uopće posvetim pažnju ovom iskustvu. Odlučila sam ipak napisati kratki osvrt, jer živim u nadi da svi žele da se poprave, pa možda se i sa Al Parco isto desi.

Ali u 3 riječi: kratka horor priča.

Podsjećam vas da je cilj gastronomadskih priča da budu “undercover”, pa su fotografije s mobitela.

Već neko vrijeme na Facebook-u su mi “iskakale” fotografije iz restorana Al Parco, koje su najmanju ruku obećavale vanserijsko gastro iskustvo. Jedne nedjelje smo se zaputili na ručak.

Restoran se doista nalazi u parku i vjerujem da kad je vrijeme toplije užitak u bašti je potpun. Pri ulasku u restoran, nisam osjetila miris hrane već duhanski dim. Razmišljala sam da možda imaju dio odvojen za nepušače, ali nemaju.

Uvidom u jelovnik vidjeli smo da su cijene u rangu sa ostalim sličnim restoranima. Opredijelili smo se za puretinu u sosu od višanja i biftek u zelenom biberu.

Međutim, po fotografijama možete vidjeti da nismo jeli ta jela. Zašto?

Konobar je nasavjetovao da puretinu sa višnjama (koja je navedena kao specijalitet kuće) gosti uglavnom vrate. Predložio je puretinu u kikiriki puteru (“koja je pun pogodak”) i biftek u maslinovom ulju koji je novi u ponudi.

Jela smo čekali 40 minuta. Razmišljala sam da li love puricu po dvorištu.

Puretine dođe minimalno 300 gr, ali omjer sa prilogom ne postoji. Kikiriki sosa je načisto previše i samo jelo nema nikakvu svježinu.

Međutim, daleko veći problem i nepoznavanje osnovnih kulinarskih tehnika se desio kod bifteka (ako ga možete prepoznati na fotografiji).

Naime, ja sam naručila medium rare biftek (ne salatu od bifteka). Biftek mi je stigao ugljenisan i izrezan.

I pored najbolje namjere, više od 1 zlatne kašike bi bilo nerealno. Iako na jelovniku Al Parco je mnoštvo jela, mislim da je baš u tome zamka. Kvantitet nekad može narušiti kvalitet.

Galerija