Javna je tajna u Sarajevu, da je restoran “Dunja” mjesto u koje odete na tamburaše  i večernje druženje s prijateljima. Prije odlaska, kući ili možda u restoranu preko puta, večerate, jer svi smo se već opekli na neukusnu hranu u “Dunji”.

Sarajevo je mali grad, u kome gosti restorana su manje više česti posjetioci, pa tako i međusobno pričaju šta su i gdje dobro (ali i loše) jeli. Samim tim i vlasnici restorana će često čuti na pijaci, u kafani ili u pošti šta se priča o njihovom restoranu. Svakako ukoliko vam gosti u restoranu naručuju nekoliko tura pića, ali ne i jelo, to je znak za uzbunu.

Nedavno me zove prijateljica i kaže da su u “Dunji” promijenili jelovnik i kuhara i da je bila prijatno iznenađena hranom. Ja sam provela nekoliko sati ubjeđujući prijateljice da odemo baš tamo na večeru. Očito restoran na lošem glasu, teško je vratiti na pravi put. Ali uspjela sam!

Podsjećam vas da je cilj gastronomadskih priča da budu “undercover”, pa su fotografije s mobitela. Naslovna i fotografije interijera su sa Facebook stranice restorana.

S obzirom da je bio radni dan nismo prethodno rezervisale sto. Na ulasku u “Dunju”nas je dočekala domaćinska atmosfera i kamin iz koje pucketa vatra. Skoro pa da smo kod bake u gostima. Bile smo jedine gošće u restoranu. Po dolasku poslužili su nam bruskete sa parmezanom i pestom. Opći dojam “na prvu” vrlo prijatan i bez obzira na prazan restoran, atmosfera je tijekom cijele večere bila vrlo ugodna. Bruskete ukusne, tople, hrskave, dobar uvod.

Ako odete na Facebook stranicu restorana ili TripAdvisor, naići ćete na mnoštvo komentara koji govore upravo isto: divna atmosfera, ali pretjerano skupo. Otvorivši jelovnik, mogli smo to odmah uočiti. Ja nemam problem sa “fine dining” jelovnikom i cijenama nešto višim od prosjeka, ukoliko je hrana isto tako iznad prosjeka. Odlučile smo se na salatu s biftekom, losos sa pireom od komorača, te file tune sa grilovanim povrćem.

File tune bio je dobro pečen, medium, začini su se lijepo osjetili. Moram reći da u jelovniku tuna je ponuđena sa buranijom, koju ja baš i ne volim pa sam tražila neku zamjenu. Grilovano povrće je bilo OK, ali ništa spektakularno ni maštovito, čak i izbor samog povrća je mogao biti kreativniji. Sve bez umaka, pa u navratima vrlo suhoparno.

Najmanje smo te večeri bile zadovoljne salatom sa biftekom. Od same salate dobijete zelenu salatu, kisele krastavce, masline i luk. Velike komade luka. Sami komadići bifteka su očito pečeni već izrezani (a ne u komadu) što je učinilo samo meso žilavijim i dosta suhim.

Vjerujem da, kao ni ja, još nikad niste vidjeli ovoliki komad lososa serviran u restoranu. Cijenim što nisu štedili na glavnoj namirnici, ali nekada je manje više. Losos je bio serviran na pireu od komorača. Prijateljica kaže da se začini navedeni u jelovniku nisu naročito osjetili u samom pireu. Komad lososa koji sam ja probala je bio poprilično slan, tako da očito začinjenost samog jela nije bila ravnomjerna.

E šta je najveća mana kada servirate poprilično velike porcije obroka? Činjenica da nije bilo šanse da uzmemo desert (a ako ništa zbog ovog teksta sam to željela). Jednostavno bile smo site, ja čak nisam mogla ni pojesti svoje jelo do kraja.

Konobar je bio vrlo ljubazan, atmosfera ugodna, a jela prosječna. Tačno je da se hrana u “Dunji” popravila, ali sve u svemu ne za više od 3 zlatne kašike. Spomenut ću i da su nas naša tri jela (bez pića) koštala 70 KM. Značajno više od prosjeka sličnih (čak i boljih restorana u Sarajevu), ali potrebno je još jako puno rada na poboljšanju okusa i pripreme hrane da bi ova cijena bila opravdana.